Geološki stub

Šta geološki nalazi stvarno govore o starosti i poreklu Zemlje

U raspravama o starosti Zemlje, često se pojavljuje ideja geološkog stuba, niza slojeva kamena i minerala jasno vidljivih u naslagama širom sveta. Međutim, u takvim raspravama se retko kada nailazi na jasan opis šta zapravo čini geološki stub – priča se obično vrti oko neuobičajenih ili retkih fenomena, kao što su prevrnute naslage, ili okamenjena stabla koja se povremeno mogu naći zakopana kroz dva ili tri sloja.

Naravno, ovi specijalni slučajevi su takodje deo geologije, i imaju svoje geološko objašnjenje (recimo, stabla zakopana u toku poplava zaista mogu da snagom vode prodru kroz više slojeva naslaga u rekama ili jezerima, i da se tako okamene). Ali rasprava koja se isključivo vodi o neuobičajenim stvarima preskače obične. Šta nam uobičajene, sveprisutne stvari govore o geologiji Zemlje i njenoj starosti?

Pogledajmo jedan celovit geološki stub: od čega se sastoji kamenje na kome stoji država Severna Dakota, u Sjedinjenim Američkim Državama. Idemo sloj po sloj: od najdubljih slojeva koji prekrivaju čisto vulkanski kamen, pa naviše. Ne zaboravite da svaki sloj prekriva sve prethodne: da bi se jedan sloj formirao bilo kojim načinom, prethodni slojevi moraju već postojati ispod.

* * *

Prve stene sa tragovima višećelijskog života počinju na oko četiri i po kilometra dubine. Sloj je sačinjen od skotolita (kamen nastao od skoro čistog peska) sa masom Kambrijskih fosila i trilobita.

Iznad je sloj crnog šejla, kamena koji se sastoji od veoma sitnih zrnaca koja mogu da se sedimentišu samo u veoma mirnoj vodi. Sloj je prepun mikrofosila i fosila miliona životinja cija tela su padala na dno polako tokom miliona godina. Mogu se razlikovati podslojevi koji prate promene u ekosistemu: učestalost pojedinačnih vrsta fosila se povećava ili smanjuje kako je evolucija tekla svojim tokom, i u skladu sa varijacijama u životnim uslovima.

Sledeći sloj se sastoji od peščanika, sa malo fosila. Ovaj pesak je produkt erozije: sporo spiranje tla je nanelo peščane nanose preko prethodno postojećih sedimenata.

Ovaj sloj je opet prekriven slojem šejla, koji se kao što smo već rekli proizvodi samo sporom akumulacijom veoma sitnih zrnaca minerala.

Iznad toga imamo sloj dolomita, morskog sedimentnog kamena. Sloj je prepun fosila korala, gastropoda, crva, raznih mekusaca i drugih morskih životinja. Drugim rečima, nakon što se prethodni sloj peščanika okamenio, morski nivo se povećao, i ovu oblast je prekrilo plitko more. Ovaj sloj je prepun tragova bioturbacije: životinje su u njemu kopale rupe i tunele tokom veoma dugih perioda vremena. Ukupna količina organskih materija zatrpana u ovim slojevima je ogromna; takav sloj se ne bi mogao proizvesti čak i kada bi sva živa stvorenja u moru pala na dno i istrulila u jednom trenutku. Potrebno je mnogo, mnogo godina sporog taloženja ostataka biljaka i životinja.

Slede slojevi karbonata, anhidrita i soli. Ovi slojevi pokazuju česte periode sušenja – more je povremeno natapalo oblast, a povremeno se isušivalo. U okviru ovog sloja, postoji nekoliko stotina fosilizovanih podslojeva popucalog fosilizovanog blata: blato izloženo suncu bi popucalo, pa zatim bilo prekriveno sledećim slojem, u procesu koji trajno očuva pukotine. Fosili potpuno drugacijeg sklopa korala, ukljucujuci neke vrste koje nikada nisu nadjene u drugim slojevima, se nalaze u džepovima koji su povremeno bili prekrivani morskom vodom.

More je onda opet prekrilo ovu površinu, što vidimo po sledećim, bioklastičnim slojevima. Ovi slojevi su sastavljeni u potpunosti od nataloženih kostura morskih životinja, prevashodno diatoma i školjki. Ako bi smo danas želeli da skupimo materijal za ovakav sloj ove veličine, morali bi smo da tokom nekoliko desetina hiljada godina skupljamo sve kosture svih uginulih životinja na celoj planeti. Većina kostura pokazuju tragove predacije: ovo nisu kosti životinja koje su stradale odjednom, već su kosti životinja koje su ubile i pojele druge životinje. Sloj je prepun rupa, tunela, i drugih tragova bioturbacije.

Sledi period ponovnog povlačenja mora: nekoliko organskih slojeva (takodje nastalih od ostataka životinja). Naizmenično dolomiti, naslage soli, gipsa, anhidrita, i potaše. Metrima debele naslage školjaka i drugih morskih beskičmenjaka koje su rasle na obali dok se ta obala polako povlačila. Ovaj sloj nam govori da se more potpuno povuklo bar na nekoliko desetina hiljada godina: anhidriti i naslage soli mogu nastati samo kroz isparavanje vode, što je naravno nemoguće u toku potopa.

Iznad ovoga je sloj u kome je došlo do komplikacije. Naime, more se opet privremeno vratilo i potopilo oblast. Kosti uginulih životinja i naslage diatoma, mikroskopskih životinja koje čine veliki deo planktona, su se polako slegale na dno i okamenile u karbonatne stene od oko sto metara debljine. Za ovo bi bilo potrebno više miliona godina: svi diatomi iz mora tokom više stotinahiljada godina, čak i ako bi se svi skupili i nataložili odjednom, ne bi mogli da proizvedu ovakav sloj. Ali nakon ovoga, more se (po ko zna koji put) povuklo, i površina je bila izložena eroziji kroz sunce i vetar, što znači da je bila na površini tokom veoma dugog perioda vremena.

Preko prethodnog sloja se nalazi sloj sastavljen od naslaga koje ukazuju na polupustinjsku sredinu. Posebnu su interesantne višemetarske naslage stromatolita, bakterijskih kolonija koje rastu par milimetara godisnje. Nizovi ovakvih naslaga koje rastu jedna iznad druge nam pokazuju da je minimalna starost samo ovog sloja (koji je rastao polako iznad svih prethodnih) nekoliko desetina hiljada godina. Stvarna starost je, naravno, mnogo veća, s obzirom da stromatoliti ne rastu uvek savršeno.

Iznad toga su slojevi kaliči, guste karbonatne supstance koja sadrži veliki deo ostataka kostura živih organizama. Kaliči nastaje tako što veoma suvi slojevi polako povlače mineralizovanu vodu iz vlažnijih slojeva; voda zatim isparava i ostavlja naslage minerala. Za stvaranje kaliči, otud, neophodni su izrazito suvi i topli uslovi – kaliči danas nastaje i prekriva velike površine u Arizoni i Teksasu, na primer. Sledeći sloj je opet šejl, kamen sastavljen od sitnihi zrnaca nataloženih pod vodom. Znači, pustinja je opet postala potopljena mirnom i dubokom vodom.

Iznad toga je opet šejl, ali sa ogromnom količinom organskih taloga. Ovakvi slojevi se formiraju u anoksicnoj sredini (tj. u nedostatku kiseonika), i isključivo pod vodom. Anoksičnost nam pokazuje da se radilo o veoma dubokoj i veoma mirnoj vodi.

Krinoide

Krinoide su bile veoma zastupljene u morima širom sveta u toku ovog perioda, i po svim kontinentima se mogu naći ogromne oblasti kamena nastalog od njihovih kostura. Naslage iz Severne Dakote, same po sebi, zahtevaju četrdeset hiljada kubnih kilometara ovakvih kostura. Naslage iz celog sveta zahtevaju mnogo više: da bi se svetske naslage krinoida formirale odjednom bilo bi potrebno da cela planeta bude prekrivena sa više metara krinoida koje su sve istovremeno uginule, sve bile poredjane na ogromne gomile, i zatim kompresovane u slojeve kakve vidimo danas.

Sledeći sloj varira u debljini, uglavnom nekoliko stotina metara, i sastavljen je od naslaga sedimentnog kamena koji se uglavnom sastoji od kostura raznih vrsta krinoida (životinja sličnih morskim zvezdama). Ukupno, ovaj sloj je veličine nekih četrdeset hiljada kubnih kilometara. Drugim rečima, za njegovo stvaranje bi bilo potrebno da cela planeta bude prekrivena krinoidama (doslovno cela planeta, svaki kvadratni santimetar), i to debljinom od nekoliko životinja jedna iznad druge, i da zatim svi njihovi kosturi budu skupljeni na jedno mesto. Realno gledajući, očigledno se radi o naslagama formiranim sporim taloženjem kostura tokom više miliona godina.

Iznad ovoga su naizmenični slojevi naslaga algalnog dolomita (sa tragovima povremenog susenja), i naslage peska. U ovom sloju, oblast je podeljena na dva dela. Jedan deo sloja je morski, jedan je suvo tlo, i jasno se vidi obala sa tragovima erozije kroz plimu i oseku. Znači, iznad svih prethodno navedenih slojeva je postojala morska obala, koja je bila izložena obalskim procesima tokom veoma dugog perioda vremena.

Sve ovo je prekriveno slojevima sušenog dolomita (sa pukotinama od sušenja), i dva sloja anhidrita (koji, podsetimo se, mogu nastati samo u nedostatku vode). Povremeno se nailazi na oblasti pečanika koji je rasporedjen u standardnom obliku pustinjskih dina. Masivne količine fosila brahiopoda, gastropoda, mekušaca, riba, i krinoida. Ovaj sloj se sastoji od minerala koji nastaju kada morsko tlo odjednom bude izlozeno pustinjskoj sredini – kao što smo videli u prethodnim ciklusima, more se opet povuklo.

Iznad ovoga je sloj šejla, sa debelim naslagama soli (u proseku 45 metara, ukupno devet triliona kubnih metara soli). Ne zaboravite da se ovde radi o oblasti koja zauzima jedan mali deo jednog kontinenta. Kada bi smo danas hteli da napravimo ovakav sloj soli, morali bi smo da isparimo oko 850 kubnih kilometara morske vode, ili 1/14 ukupne kolicine vode u svim okeanima na svetu.

Ova so je prekrivena slojem organskih naslaga stvorenih u hipersalinizovanoj vodi – to jest, vodi koja se vratila i pocela da potapa naslage soli, dok se nije stvorio sloj taloga koji je so ispod sebe zastitio od dalje erozije.

Slede slojevi gipsa, oksidisanog peska, i polupustinjskih i pustinjskih depozita. Povremeni dzepovi soli stvorene kroz isparavanje slanih jezera. Voda se vratila, ali nije ostala. Povremeno bi more potopilo tlo, ali bi se onda povuklo i ostavilo slana jezera da ispare. Vise ovakvih ciklusa se odigralo tokom veoma dugog perioda vremena.

Iznad ovoga se nalazi velika kamena formacija koja pokazuje ponovnu dominaciju mora: prepuna je fosila pelikopoda, ostrakoda, i foraminifera (potpuno nova kombinacija potpuno drugačijih i drastično kompleksnijih vrsta od onih viđenih u prethodnim slojevima). Više slojeva oolitickih naslaga, koje nastaju sporim taloženjem algi (i otud zahtevaju veliku kolicinu vremena, milione godina, za stvaranje svakog pojedinačnog sloja). Povremeno se nalazi na slojeve gipsa, anhidrita i soli: na nekim mestima se more povremeno povlačilo i ostavljalo suvo tlo na duge periode vremena.

Povrh ovoga se oopet nalazi šejl – sitna zrnca, polako nataložena, sa masom fosila životinja koje žive u dubokoj okeanskoj vodi. Belemniti, ostrige, pelikopodi, nema kopnenih životinja uopšte.

Iznad ovoga je sloj priobalnog šejla i peščanika. More se malo povuklo, a malo je postalo plice kroz stalno taloženje naslaga na dnu. Prisutna je gomila fosila dinosaurusa, primitivnih pra-sisara, preistorijskih biljaka. Nema ni traga nijednoj modernoj vrsti sisara ili biljaka – recimo, nema ni jednog lista ili zrna polena koji pripada travama, koje su danas među najrasprostranjenijim biljkama na svetu. Mnogi poslojevi sadrže tragove životinja, kao i rupe, tunele, gnezda… Ovo pokazuje da se ovaj sloj nalazio na površini veoma dugo, dovoljno da su životinje mogle da provedu minimalno nekoliko hiljada generacija živeći na njemu.

Najveći deo oblasti je zatim prekrila ogromna rečna delta. Slojevi slatkovodnih naslaga, rečnih riba, životinja, i biljaka. Povremeno se pojavljuju tanki slojevi vulkanskog peska, koji je padao u vodu i tu se polako taložio. Okamenjavanje odvojenih slojeva vulkanskog peska pokazuje da je voda bila mirna tokom dugih perioda, pošto bi vulkanski slojevi inače bili izmešani sa organskim talozima. Mnogo tragova životinja, erozijom usečenih kanala, korenja drveća…

Iznad toga je jos jedan sloj šejla, sa debelim slojem vulkanskog peska (bentonita) na dnu.

Iznad ovoga je sloj kokolita, sastavljen skoro u potpunosti od kostura malih životinja 3-5 mikrometara u prečniku. Ove životinje žive i rastu u vodi, njihovi kosturi padaju na dno i tamo se polako talože. Veliki deo kamena je sastavljen od fekalnih zrnaca – okamenjenog izmeta raznih životinja koje su živele u vodi, i čiji otpaci su se polako taložili. Ovaj sloj nam pokazuje i varijacije u životnoj sredini: kada su uslovi bili dobri, kokoliti su bili prisutni u velikim količinama, i kamen se sastoji od njihovih kostura. Ali kaa su uslovi povremeno bili loši, kokolita bi bilo malo, i to se vidi u povremenim slojevima šejla koji deli kokolitne stene. Uniformnost ovog sloja preko velikog dela Severne Amerike pokazuje da je ova sredina bila predominantna u celom tom periodu.

Iznad ovoga su slojevi peska i šejla, sa mnogobrojnim ostacima riba. U ovom sloju, recimo, ima dovoljno samo zuba ajkula da bi smo morali par stotina hiljada godina da skupljamo zube svih živih ajkula sa cele planete eda bi smo imali dovoljno materijala za takav sloj. Ceo sloj je bio dugo vremena na površini: prisutne su mnogobrojne rupe i tuneli koje su životinje kopale, kao i tragovi erozije.

Iznad ovoga se nalazi veoma zanimljiv sloj krede. Uglavnom se sastoji od kokolita, ili od ostataka kokolita koje se formiraju od izmeta riba koje jedu kokolite. Ogromna kolicina fosila riba, morskih dinosaurusa, pterodaktila. Zanimljiva stvar je sto analiza slojeva pokazuje varijaciju koja je u skladu sa varijacijama orbite Zemlje (i otud periodima hladanja/zagrevanja) kroz koje je zemlja prolazila u peridu Krede. Preko sto polja bentonita su rasporedjeni na raznim nivoima ovog sloja: povremene vulkanske erupcije su nanosile vulkanski pepeo preko okolnih oblasti; pepeo je zatim bio prekrivan kokolitima, sve do sledeće erupcije.

Ovo prekriva sloj visokoorganskog materijala, skoro u potpunosti fosilizovanog ribljeg izmeta (sa mnogo fosila riba i drugih morskih organizama). Preko cele površine je izliven trideset metara debeo sloj vulkanskog kamena i pepela, iznad čega se ponovo nalazi nekoliko desetina metara naslaga organskog materijala, pa onda opet sloj vulkanskog kamena. Ovo znači da se dogodila vulkanska erupcija koja je prekrila prethodni sloj (i samim tim i sve prethodne); da se nakon erupicije život povratio, i da su se životinje opet hranile i izbacivale otpatke koji su se taložili milionima godina; i da se nakon toga desila još jedna erupcija koja je nanela novi sloj vulkanskog materijala.

Iznad ovoga se nalazi formacija koja se sastoji od peska, šejla, uglja i fosilizovanih kostiju. Ogromne količine fosilozovanih skoljki, sa mnogo dinosaruskih fosila, i mnogo fosila kornjaca i slicnih morskih organizama. Mnogi tragovi rupa i tunela. Većina ostataka životinja pokazuje tragove zuba drugih životinja.

Sledi jedan od najzanimljivijih slojeva. Naslage peska i shale, sa mnogo, mnogo fosila dinosaurusa i flore i faune iz doba Krede. Na vrhu sloja se nalazi tanak sloj (oko 3cm) prepun iridijuma – elementa koji je redak na Zemlji, ali koga ima mnogo u meteoritima. Ovo je trag meteorita koji je unistio dinosauruse, zajedno sa oko 3/4 drugih vrsta na zemlji. Ovo je linija koja deli jedan svet pre udara, sa jednom vrstom zivotinja i biljaka, i svet posle udara, u kome mnogo manji broj zivotinja i biljaka preostaje, i to je jasno vidljivo iz fosilnih ostataka.

Sledi sloj šejla i peščanika. Fosili torbara, šišmiša, ranih kopitara, aligatora, i mnogih drugih. Fosili drveća iz vrsta angiospermi koje su preživele udar, uključujuči i slojeve fosila čitavih stabala. Nekoliko slojeva minerala koji nastaju u močvarnim uslovima, kao i drugi tragovi močvarnog tla.

Sledi formacija sačinjena od tvrde gline, sa fosilima amfibijskih organizama, sisara, ptica, primata, ranih glodara, itd. Ogromna količina biljnih fosila, ukljucujuci i otiske stabala – koji se formiraju tako sto stablo potone u sedimentni sloj, i ima vremena da potpuno istrune pre nego sto sledeci sedimentni sloj bude nataložen (što zahteva duge periode vremena).

Iznad ovoga se nalazi sloj smrvljenog kamena i tragova glečerskog pomeranja, iz poslednjeg ledenog doba.

A povrh svega se nalazi moderno tlo.

* * *

Geološki stubovi se u potpunosti slažu sa modernom evolucijom i geologijom – što nije začuđujuće, s obzirom da su obe nauke dobrim nastale kroz obzervacije i merenja iz takvih stubova. Jasno vidimo kako se svaki sloj taložio iznad svih prethodno postojećih. Kako su na njemu živele i umirale životinje i biljke. Vidimo razvoj života, od najprostijih oblika u najdubljim slojevima, do najmodernijih u današnjim slojevima. Sve se uklapa u jednu sveopštu sliku koja pokazuje kako se Zemlja razvijala paralelno sa živim bićima.

Ovakvi stubovi (ne zaboravimo da je ovo samo jedan od desetina hiljada koje nalazimo širom sveta) predstavljaju seriju neoborivih problema za zastupnike ideje “mlade Zemlje” i sveopšteg Potopa.

Pre svega, tu je činjenica da za sloj koji pokriva jedan mali deo jednog kontinenta zahteva kolicinu organske materije koju ceo svet ne bi mogao da proizvede za par desetina hiljada godina u krajnje idealnim okolnostima. U gornjem spisku se nalazi nekoliko slučajeva za svaki od kojih bi bilo potrebno da cela planeta proizvodi samo jednu vrstu životinja (diatome, ili krinoide, na primer) više stotina hiljada ili miliona godina…samo da bi se stvorili slojevi koje vidimo u jednoj oblasti Severne Amerike. Kada uzmemo u obzir slojeve koji su prisutni svuda u svetu, ideja da se radi o naslagama iz bilo kakvog potopa postaje potpuno besmislena.

Zatim, tu su obzervacije koje ukazuju da je svaki od slojeva bio na površini veoma dugo vremena pre nego što je prekriven sledećim. Životinje su živele i hranile se na njima, ostavljale otpatke, ubijale jedne druge; biljke su rasle, bile zatrpavane poplavama i erupcijama. Jezera su se pretvarala u pustinje, stvarali su se anhidriti i drugi minerali koji ne mogu nastati ispod vode, a povremeno su čitava mora isparavala i ostavljala ogromne naslage soli (koja bi odmah bila rastvorena u slučaju potopa). Ukupno, ne postoji način na koga bi sveopšti potop mogao da proizvede ono što vidimo u geološkom stubu.

Konačno, tu je nedostatak dokaza. Nema nikakvog traga svetskih potopa: svaki geološki stub pokazuje istoriju lokalnog tla, kako se na tom datom mestu smenjivalo more, planine, jezera, reke i pustinje. Uporedno, ovi stubovi nam jasno pokazuju da se nikada nije desilo ništa ni blizu globalnoj poplavi.

Kreacionisti često navode specijalne ili neuobičajene nalaze koji, navodno, “dokazuju da evolucija nije istinita”. Za sve ove nalaze postoji objašnjenje, naravno, i njih ne treba ignorisati. Ali možda bi bilo bolje da se prvo koncentrišemo na uobičajene i svakodnevne nalaze koji van svake sumnje i bezpogovorno dokazuju da kreacionistička teorija o starosti zemlje i nastanku života sasvim sigurno nije istinita.

[nazad na vrh strane]